Vijesti
„Tko se bavi futsalom taj nikad ne odmara!“ Frane Despotović
Frane Despotović, četrdesetrogodišnji hrvatski futsal strateg ponosno vodi zeleno-plave dvije godine. Despotović je na ljeto 2023.godine postao trener MNK Olmissum, a u ovoj sezoni je s momčadi osvojio i prvi trofej – Superkup.
Klub je u regularnom dijelu Supersport HMNL ove godine završio na drugom mjestu, a ispao je u četvrtfinalu doigravanja izgubivši od Šibenske Crnice u trećoj utakmici, na penale.
Despotović unatoč ispadanju uz veliku dozu pozitive stremi ka naprijed;
“U tom trenuku ispadanja sve je bilo crno, što je i logično, ali kako vrijeme prolazi onda počneš shvaćati da si napravio i neke pozitivne stvari u sezoni i onda čovjek uvijek želi uz te pozitivne stvari ići naprijed”.
Faza doigravanja Supersport HMNL uskoro završava pa se trener osvrnuo na cjelokupnu sezonu s klubom:
“Kad zaokružim cijelu sezonu, naravno, ona je završila neuspjehom. Sigurno da smo htjeli više, trudili se te kao klub postavili i puno više ciljeve zbog čega i smatram ispadanje u četvrtfinalu doigravanja neuspjehom. Ipak, kada zaokružim cijelu sezonu nije teško pronaći I dosta pozitivnih stvari. Naime, imali smo prvi dio sezone zaista iz snova. Tek smo u prvom mjesecu doživili prvi ligaški poraz na našem terenu protiv Dinama. Osvojili smo Superkup na početku sezone i upisali sjajne nastupe u Ligi prvaka. Nekoliko naših igrača dobilo je i reprezentativne pozive, I u A selekciji I u mlađoj selekciji. Svakako ne bih cijelu sezonu bacio u smeće”
A tko bi uopće pomišljao baciti sezonu u smeće kada je zaista taj prvi dio sezone bio jedan spektaklularan slalom kroz pobjede. Početak tog slaloma bio je upravo osvajanje Superkupa, a koliko jedan takav niz bez poraza utječe na mindset igrača u ostatku sezone komentirao je i Frane;
„Ne bih rekao da je osvajanje Superkupa ni na koji način utjecalo na razinu opuštanja kod igrača. To su bile tek dvije utakmice koje su se igrale u Zagrebu, dakle premalen uzorak da bi po tome donosili ikakve zaključke. Međutim, ako bi zaokružili cijeli taj prvi dio sezone gdje smo zaista bili nepobjedivi i fenomenalni, onda se može reći da nakon jednog tako dugog niza bez poraza može doći do nekakvih nerealnih shvaćanja u glavi i opuštanja, ali to je već za širu raspravu“,
Ono što pak nije za raspravu i sasvim je evidentno je količina prostora za napredak u sljedećoj sezoni.
„Od samog treniranja, psihologije, fizičkog dijela – mislim da se u svemu može i MORA uvijek bolje, pa tako i sada. Ne trebaju to biti ogromni zahtjevi, ali mi imamo filozofiju da kada je riječ o napretku, ukoliko svatko u ekipi postigne napredak od samo 1%, već smo u ukupnom rezultatu postigli dovoljno dobar pomak. Naučili smo dosta lekcija iz prošle sezone što ne znači da nećemo na nečem drugom pogriješiti i u sezoni koja je pred nama, ali upravo zato sport i je prekrasan – svakome da priliku da se pokaže.
U ligaškom dijelu smo ipak na kraju krajeva završili drugi što svakako govori o nekakvom kontinuitetu rada. Nesretni playoff – Crnica nas je na kraju zasluženo izbacila. Neću reći da su nas izdominirali jer smo imali svoj stil igre, a oni imaju svoj, ali legitimno i zasluženo su prošli dalje. Nismo bili pravi u ključnim trenucima i morat ćemo se nositi s tim i ići dalje te to koristiti kao priliku za napredak“,
U sportskim natjecanjima često dođe do susreta ekipa koji naprosto jedni drugima ne leže, ni igrom ni rezultatski. Na neki način je Olmissumu tako bilo ove sezone sa Šibenskom Crnicom;
„Crnica je definitivno momčad koja nam ove sezone „nije legla“, a možda nije samo pitanje ove sezone jer u povijesti ogleda između Crnice i Olmissuma jasno je da je to protivnik koji nas često „namuči“. Postoje takvi protivnici, ali to nisu i ne bi smjeli biti alibiji za igru. Naime, ne možemo samo zaključiti da nam oni ne odgovaraju nego treba pronaći načina kako im se suprostaviti. Oni su nas definitivno najviše namučili, pogotovo ta prva utakmica na Ribnjaku, što smatram našim najvećim kiksom. Ta nam je utakmica poljuljala samopouzdanje i onda smo se morali vraćati u Šibeniku što nas je iznimno potrošilo kako bismo u zadnjoj utakmici kroz šesterce ispali van“
Gledajući restrospektivno na sezonu, iskoristili smo priliku i da malo zagrebemo u Franinu internacionalnu prošlost. Naime, Frane je imao priliku biti trener i van granica Lijepe Naše pa je prokomentirao odnos prema futsalu u tri države u kojima je imao priliku biti trener; Malti, Njemačkoj i Italiji;
„U Malti je bio moj prvi samostalni trenerski posao. Ondje definitivno posjećenost, odnosno privrženost prema futsalu nije bila na nivou kao što je u Hrvatskoj, pogotovo zato što je to ipak jedna mala država pa sve bilo u krugu obitelji. Samo je jedna momčad, Valeta, imala svoje navijače koji su dolazili pretežito iz velikog nogometa tako da je na njihovim utakmicama uvijek bio kaos.
Italija je naime država s ogromnom tradicijom futsala. Oni imaju sredine koje imaju navijače, a imaju i one koji nemaju navijače, a to je manje-više tako i kod nas. Talijanska javnost voli futsal to je bez ikakve sumnje, ali bih ipak rekao da je kod nas, barem u zadnje vrijeme, to sve skupa na nekom boljem nivou što se tiče posjećenost i praćenja same discipline.
Nijemci su još u nekakvim povojima, počecima. Ali evo i kada gledam njihovo zadnje prvenstvo, barem što se tiče finalne utakmice uspjeli su okupiti brojnu publiku. Sad, je li to pitanje marketinga ili ne, ne bih znao, ali svakako bih rekao da u nas posjećenost vuče i ljubav prema futsalu – pogotovo u Dalmaciji“
Pričajući o prošlim iskustvima dotaknuli smo se malo i trofeja, kojih Despotoviću svakako ne nedostaju.
„Puno mi je dragih trofeja. Naravno, svi mi koji smo u sportu volimo osvajati. Između svih koji su mi prirasli srcu je definitvno i trofej s Olmissumom – osvajanje Superkupa što je moj prvi trofej u Hrvatskoj zbog čega mi je zaista iznimno drag.
Ipak, kada bih morao izabrati samo jedan onda bih izabrao prvo osvajanje prvenstva u trenerskom angažmanu. To će mi zaista ostati zauvijek u sjećanju jer je to ipak prva potvrda koja ti ukazuje na to da imaš svoj put koji treba slijediti i da to sve skupa ima smisla. To mi se dogodilo na Malti i na to sam iznimno ponosan.“,
A iznimno ponosni smo i mi u gradu na ušću Cetine što imamo Franu u stožeru, a nema sumnje i da se njemu Omiš uvukao u svakodnevnicu na mnogo načina;
„Ja sam profesionalac koji zaista obožava ovaj sport i kada krenem nešto raditi jednostavno ne mogu isključiti emociju iz toga. U Omišu viđam ljude svaki dan, družimo se, pričamo i evo sada smo neko vrijeme bez treninga i moram priznat da mi sve to već skupa fali. Definitivno su mi se zeleno-plavi uvukli pod kožu. Riječ je o zaista jednom lijepom razdoblju, s usponima i padovima, ali ja sam takav da se uvijek trudim gledati pozitivnu stranu priče, a ovdje je zaista bilo jako mnogo pozitivnih stvari. To mi sve pruža golemu satisfakciju, pogotovo činjenica što smo se uvjerili da možemo protiv najvećih i najboljih i to nam je definitivno nekakav pokazatelj i put prema naprijed“.
A osim što mu se omiška dvorana uvukla pod kožu, Frane se i na još jedan način uklopio u ovaj gradić s dugogodišnjom tradicijom dalmatinske klape. Naime, jedan od nadimaka koji je Frane stekao na Ribnjaku je i „slavuj“ obzirom da često ulazi u hodniku uz pjesmu;
„ Definitivno nemam glasa! Mislim da imam užasan glas i da nisam nimalo muzikalan, ali često kada prolazim po hodnicima, uredu ili u svlačionici mi dođe taj moment koji me povuče pa malo zapivan. To većinski dođe nesvjesno, stavim slušalice i prepustim se, možda mi je to postao i nekakav svojevrstan bijeg od svega“
A da profesionalci kao što su Frane ne mogu baš pobjeći daleko od sporta govori i činjenica da je Frane uvijek u nekom sportskom elementu, bio to futsal, nogomet, košarka, uvijek je nešto na dnevnom redu za jednog sportskog entuzijasta kao što je Frane:
„Od sporta pratim svašta pomalo. Veliki nogomet u Hrvatskoj naprosto ne možeš ne pratiti. Rasprave o Hajduku u ekipi su dio svakodnevnice – od toga ne možeš uteć ni da želiš. A ja stvarno volim svašta nešto ispratiti. Ne idem ja baš po utakmicama, ali kroz televiziju i medije popratim od borilačkih vještina pa sve do tenisa. A ovisi i koje je razdoblje godine naravno. Kad je rukomet -gledam rukomet. Kad je Mirko Filipović – gledam Mirka Filipović“
Svima nama slijedi jedno dugo toplo ljeto dok Despotović u idućim mjeseci ne vidi puno prilika za odmor, kako sam tvrdi – tko se bavi futsalom taj nikad ne odmara;
„Ovo ljeto se treba dobro organizirat, pripremiti sljedeću sezonu i obratiti pažnju na detalje koji su nužni u smislu napretka. Treba slagati ekipu za dogodine, stožer i sve to zajedno dovesti u red, pripremiti se kako bi imali što lakši ulazak u pripremu za sezonu i samim time i sljedeću sezonu. Ima dosta vremena, ali ima i dosta posla. Treba dobro analizirati prošlu sezonu pa u zaključcima prilagoditi stvari za sljedeću, vidit koji je roster pa i igrače uputiti u off-season rad. Tko se bavi futsalom ne odmara nikada jer je to jednostavno pitanje toga da i kada nema ništa – ti takoreći izmišljaš posao – gledaš utakmice, analiziraš, razmišljaš, brainstormaš. To je jednostavno stil života“,
Savršena misao za završiti intervju, jer se kao zaključak nepobitno stvara i ponos i sreća što takvog profesionalca imamo priliku imati u ekipi !
